Zlato

Opčenito o zlatu

Zlato je kemijski element koji u perodnom sustavu elemenata nosi simbol Au, atomski (redni) broj mu je 79, a atomska masa mu iznosi 196,96655.

Zlato je prijelazni metal, zastupljeno u zemljinoj kori u količini od 1,1×10-3 ppm (en. parts per million, dijelova na milijun). Gotovo redovito je u čistom elementarnom stanju u vidu zrnaca ili listića unutar kvarcnih stijena ili kvarcnog pijeska koji nastaje trošenjem stijena. Grumen čistog samorodnog zlata od 120 kg je pronađen u Australiji 1869. godine.

Temperatura topljenja i vrenja zlata je dosta visoka, velika mu je relativna gustoća, a razmjerno mala tvrdoća. Pruživost i kovnost zlata je izuzetno velika – jedan gram zlata može se izvući u žicu duljine 3 km, a kovanjem ili valjanjem mogu se dobiti listići (“zlatne folije”) debljine do 0,0001 mm. Takvi listići su 500 puta tanji od ljudske vlasi. Zlato je najkovniji metal. Pored srebra i bakra, spada u najbolje vodiče električne struje i topline. Lako gradi slitine, ne mijenja se na zraku. Zlato je slabo reaktivan metal koji se na zraku ne mijenja ni pri jakom zagrijavanju. Ne otapa ga niti jedna kiselina. Otapa se samo u zlatotopki. Sve otopine kemijske tvari od zlata su otrovne.

Od predpovijesti do dvadesetog staljeća, zlato se dobijalo iz zlatonosnog pijeska nastalog raspadanjem zlatonosnih stijena i naknadnim ispiranjem prirodnim vodama. Danas se znatan dio zlata dobija neposredno iz takvih stijena, koje se prethodno podvrgavaju drobljenju i mljevenju. Danas se to izvodi pomoću žive ili cijanidnim postupkom.

Zlato se obično koristi za izradu luksuznih predmeta, nakita, ,u medicine i investicijske svrhe.

Kod primjene zlata za luksuzne predmete ono se legira sa drugim metalima,najčešće srebrom i bakrom, te paladijem. Nekada se količina zlata u predmetima izražavala u karatima, koji predstavljaju maseni udio zlata u leguri prema 24-stupanjskoj skali. To znači da se 14-karatno zlato sastoji od 14 dijelova zlata na 24 dijela slitine, ostatak su u pravilu bakar i srebro, odnosno paladij. Danas se u većini zemalja čistoća zlata izražava u tisućinkama, a najčešće su slitine zlata finoće 585 (identično 14 karata) i 750 (identično 18 karata), dok se u Indiji koristi i zlato finoće 913 (identično 22 karata).

Oznake zlata zavise od finoče/čistoće tj. udjela čistog zlata u “zlatnoj leguri”

 

Tablica:

zlato 8 karata (8k) – oznaka 333 (33,33% čistoga zlata u leguri)

zlato 10 karata (10k) – oznaka 375 (37,50% čistoga zlata u leguri)

zlato 14 karata (14k) – oznaka 585 (58,50% čistoga zlata u leguri)

zlato 18 karata(18k) – oznaka 750 (75,00% čistoga zlata u leguri)

zlato 22 karata (22k) – oznaka 900 (90,00% čistoga zlata u leguri)

zlato 24 karata (24k) – oznaka 999 (99,99% čistoga zlata u leguri)

Povijest zlata kao novca

Prva uporaba zlata kao novca dogodila oko 700 godine prije Krista, kada su Lydian trgovci izradila prvi novac. Žigosali su grumenje  (63% zlata i 27%) poznate kao ‘electrum.’ Ta standardizirana jedinica vrijednost bez sumnje pomogla je Lydian trgovacima u uspjehu, za koje vrijeme Croesus od Mermnadae, posljednji kralj Lidije (570 -546 pr.krista), Lydia je skupio veliku zbirku zlata. Danas, još uvijek govorimo o ultra-bogati kao “bogat kao Croesus.”

Još 3100 godina prije Krista, imamo dokaz o omjeru vrijednosti zlato / srebro kod Menes, osnivača prve egipatske dinastije. U tom zapisu se navodi da je “jedan dio zlata jednak dva i pol dijelova srebra u vrijednosti.” Ovo je naš najstariji zapis i dokaz o vrijednosnom odnosu između zlata i srebra. U starom Egiptu, oko vremena Seti I (1320 pr.kr.), nalazimo prvu kartu sa ucrtanim zlatnim blagom. Danas u Torinu u muzeju  taj dokument od papirusa i fragmenata poznat je kao “carte des mina d’Or”.

Trampa prethodi trgovini

Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer je sve za život svatko sam proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a višaka nije bilo.

Kada su se neka plemena stala baviti pretežno stočarstvom, a druga pretežno ratarstvom među njima je počela razmjena, zbog ostatka višaka. Razmjenjivali su stočarske proizvode za ratarske. Takva neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Pri tome su ljudi dogovorno utvrdili koliko jedne robe vrijedi dati za drugu. tako je npr. za glineni lonac valjalo dati jedno janje, a za bakren nož tri janjeta. Međutim, ponekad vlasniku bakrenog noža n isu trebala tri janjeta, već zemljan lonac. tako se janjetom plaćala druga roba: razvila se posredna razmjena: trgovina Jednom robom plaćala se druga roba, a takva roba kojom se može platiti bilo koja druga roba je novac. Prvi novac bio je robni.

Robni novac

Stočari su plaćali stokom (oni i danas stoku zovu blagom); lovci krznom, strelicama, zubima ulovljenih životinja; ratari žitom, čajem, duhanom, datuljama, kavom; obrtnici glinenim ili bakrenim novcima, čavlima, sjekirama, platnom, suknom; ribari sušenom ribom, solju, školjkama. Ponekad su i ljude (robove) razmjenjivali za drugu robu. U tim je primjerima određena roba predstavljala novac, pa takvu robu nazivamo robnim novcem. Na takav primitivan način donedavno su trgovali u nekim nerazvijenim državama svijeta.

Simbolični novac

U nekim krajevima Afrike za plaćanje je služila jedna vrsta pužića (kauri), slonova kost itd. Zanimljivo je da i djevojke oko Vrlike u Dalmaciji na prslucima stare narodne nošenje imaju prišivene pužiće kaure. U staro su doba oni predstavljali bogatstvo, kao nizovi dukata na nošnjama seoskih djevojaka u Slavoniji i drugdje. Na otoku Japu u Južnome moru sve do naših dana kao sredstvo plaćanja služilo je okruglo probušeno kamenje, vrijednost kojega se određivala prema veličini.

Metalni novac

Takav način plaćanja robnim i simboličnim novcem nije bio spretan i ljudi nisu bili sigurni da su za svoju robu uvijek dobili pravu protuvrijednost. Zato su zaključili da novcem može postati samo ona roba koja će trajno predstavljati sveopću protuvrijednost za svaku drugu robu. Za tu su svrhu poslužili metali, kovine. Oni imaju mnoge prednosti: mogu se sjeći u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične uporabe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta. Zato je razumljivo da se uporabom metala javlja i novac kovan od različitih vrsta navedenog (još prije 8000 godina), ali su s vremenom plemeniti metali – zlato i srebro - preuzeli ulogu novca. Oni su u prirodi vrlo rijetki, a u njihovo dobivanje mora se uložiti mnogo rada, zato su i veoma skupi. Za male količine tih kovina moglo se dobiti mnogo potrebne robe.

U prvo su se vrijeme zlato i srebro vagali jer se roba prodavala za određenu količinu zlata ili srebra. Međutim, nije bilo zgodno uvijek i posvuda nositi vagu. Zato se zlato i srebro unaprijed rezalo u komade određene težine, kao jamstvo da je težina točno određena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće, to jest da u njemu nema više primjesa drugih (jeftinijih) metala, utiskivali su se u svaki komad posebni znaci. Obično je taj znak prikazivao vladarov lik, jer su vladari prvi počeli kovati svoj novac, zatim sredjevjekovni gradovi i konačno država. Kovani novac imao je različite oblike: mogao je biti okrugao, četvrtast, u obliku kotača, motike, sidra, mača ili neke životinje itd. Danas je metalni novac svuda u svijetu okrugla oblika. Najstarijim hrvatskim novcem smatra se onaj koji se kovao u Zagrebu godine 1200, a nosio je latinski natpis: Andreas dux Croatiae [Andrija (2.) knez Hrvatske).

Danas je zlatan i srebrn novac rijedak: najčešći je sitan kovani novac od nikla, bakra, aluminija, aluminijske bronce i drugih slitina metala.