Nastanak Novca

Novac

Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Novcem se raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog roda. Uobičajena definicija novca kaže da je novac

(1) obračunska jedinica

(2) spremnik vrijednosti

(3) sredstvo razmjene

većina autora drži da su prva dva svojstva nebitna te da slijede iz posljednjeg.

 

Trampa prethodi trgovini

Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer je sve za život svatko sam proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a višaka nije bilo.

Kada su se neka plemena stala baviti pretežno stočarstvom, a druga pretežno ratarstvom, među njima je počela razmjena, zbog ostatka višaka. Razmjenjivali su stočarske proizvode za ratarske. Takva neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Pri tome su ljudi dogovorno utvrdili koliko jedne robe vrijedi dati za drugu. tako je npr. za glineni lonac valjalo dati jedno janje, a za bakren nož tri janjeta. Međutim, ponekad vlasniku bakrenog noža nisu trebala tri janjeta, već zemljani lonac. Tako se janjetom plaćala druga roba: razvila se posredna razmjena: trgovina. Jednom robom plaćala se druga roba, a takva roba kojom se može platiti bilo koja druga roba je novac. Prvi novac bio je robni.

Robni novac

Stočari su plaćali stokom (zato oni i danas stoku zovu blagom); lovci krznom, strelicama, zubima ulovljenih životinja; ratari žitom, čajem, duhanom, datuljama, kavom; obrtnici glinenim ili bakrenim novcima, čavlima, sjekirama, platnom, suknom; ribari sušenom ribom, solju, školjkama. Ponekad su i ljude (robove) razmjenjivali za drugu robu. U tim je primjerima određena roba predstavljala novac, pa takvu robu nazivamo robnim novcem. Na takav primitivan način donedavno su trgovali u nekim nerazvijenim državama svijeta.

Simbolicni novac

U nekim krajevima Afrike za plaćanje je služila jedna vrsta pužića (kauri), slonova kost itd. Zanimljivo je da i djevojke oko Vrlike u Dalmaciji na prslucima stare narodne nošnje imaju prišivene pužiće kaure. U staro su doba oni predstavljali bogatstvo, kao nizovi dukata na nošnjama seoskih djevojaka u Slavoniji i drugdje. Na otoku Japu u Južnome moru sve do naših dana kao sredstvo plaćanja služilo je okruglo probušeno kamenje, vrijednost kojega se određivala prema veličini.

Metalni novac

Takav način plaćanja robnim i simboličnim novcem nije bio spretan i ljudi nisu bili sigurni da su za svoju robu uvijek dobili pravu protuvrijednost. Zato su zaključili da novcem može postati samo ona roba koja će trajno predstavljati sveopću protuvrijednost za svaku drugu robu. Za tu su svrhu poslužili metali, kovine. Oni imaju mnoge prednosti: mogu se sjeći u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične uporabe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta. Zato je razumljivo da se uporabom metala javlja i novac kovan od različitih vrsta navedenog (još prije 8000 godina), ali su s vremenom plemeniti metali – zlato i srebro - preuzeli ulogu novca. Oni su u prirodi vrlo rijetki, a u njihovo dobivanje mora se uložiti mnogo rada, zato su i veoma skupi. Za male količine tih kovina moglo se dobiti puno potrebne robe.

U prvo su se vrijeme zlato i srebro vagali jer se roba prodavala za određenu količinu zlata ili srebra. Međutim, nije bilo zgodno uvijek i posvuda nositi vagu. Zato se zlato i srebro unaprijed rezalo u komade određene težine, kao jamstvo da je težina točno određena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće, to jest da u njemu nema više primjesa drugih (jeftinijih) metala, utiskivali su se u svaki komad posebni znaci. Obično je taj znak prikazivao vladarov lik, jer su vladari prvi počeli kovati svoj novac, zatim srednjevjekovni gradovi i konačno država. Kovani novac imao je različite oblike: mogao je biti okrugao, četvrtast, u obliku kotača, motike, sidra, mača ili neke životinje itd. Danas je metalni novac svuda u svijetu okrugla oblika. Najstarijim hrvatskim novcem smatra se onaj koji se kovao u zagrebu godine 1200., a nosio je latinski natpis: Andreas dux Croatiae [Andrija (2.) knez Hrvatske).

Danas je zlatan i srebrn novac rijedak: najčešći je sitan kovani novac od nikla, bakra, aluminija, aluminijske bronce i drugih slitina metala.

Papirnati novac

I papirnati novac ima dugu i zanimljivu povijest. U srednjem vijeku ljudi su počeli svoj metalni novac povjeravati bankama na čuvanje. Banke su im izdavale potvrde na osnovu kojih su mogli podići svoj novac kada bi im zatrebao. Te su se potvrde zvale banknote. Postepeno su ljudi počeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Papir je mnogo praktičniji i lakši od kovina ili roba koje su nezgodne za pohranu i prijenos. Tako je nastao papirni novac. On je u prvo vrijeme predstavljao zlato ili srebro kao sredstva za plaćanje jer je u njima imao podlogu, odnosno vlade su mogle izdavati u opticaj samo onoliko papirnatog novca koliko su po obećanom tečaju za njega imale pokriće u zlatu. Od 1971 godine kad je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo Zlatni standard, moderni svjetski novac je izgubio materijalnu podlogu, a središnje banke od kojih su mnoge u privatnom vlasništvu, tako dobile teorijsku mogućnost njegovog izdavanja u neograničenim količinama.

Ni papirni novac nije sredstvo izravnoga plaćanja. Često banka prenosi novac jednoga korisnika na drugog žiro-računom ili vrijednosnim papirima – čekom, doznakom, bonom i dr. – tako se novac samo knjigovodstveno obračunava kao sredstvo plaćanja.

Izrađivanje novca

Novac u ime cijele države izrađuje narodna banka sa središtem u glavnom gradu.

Novac se “kuje” pomoću štance-kalupa od osobito tvrda čelika, u kojima je izdubljen oblik jedne i druge strane (lica i naličja) novca/kovanice. Između kalupa stave se komadići metala koji pod jakim pritiskom poprimaju oblik novca. Taj rad izvode posebni strojevima. Rub novca obično je nazubljen. danas je to ukras, ali nekada je to bila mjera da ne bi nitko ostrugao rub zlatnog novca i tako mu smanjio vrijednost. Za kovani novac (i za novčanice) upotrebljava se izraz moneta, koji dolazi od toga da je kraj hrama rimske božice Junone MOnete bila kovnica novca.

Novčanice se tiskaju u posebnoj tiskari. Za njih se upotrebljava osobit papir, a imaju i zamršene šare da ih je što teže krivotvoriti.

Novcane jedinice

Države imaju različite novčane jedinice ili valute. Novac zemlje koja puno proizvodi, te svoje proizvode i izvozi u inozemstvo, novac takve zenmlje se više traži, te samim time i vrijednost joj (devizni tečaj, kurs) raste. Nasuprot tome novac zemlje koja puno uvozi, a malo izvozi, malo će se i tražiti i vrijednost će mu padati.

Ljudi koji putuju u inozemstvo najčešće svoj novac mijenjaju za novac zemlje u koju putuju. To čine u mjenjačnici.

Najjače su valute na svijetu američki dolar (upitno koliko dugo?)i euro, britanska funta. U skorije vrijeme možemo očekivati i pridruživanje četvrtog člana; kineskog juan-a.

Promjene vrijednosti novca

Promjene vrijednosti novca su inflacija, deflacija, devalvacija i revalvacija. To su riječi latinskog podrijetla.

inflacijaprekomjerno povećanje (štampanje) emisije novčanica da bi se pokrili državni rashodi, nastaje poremećaj koji se odražava u povišenju cijena. To se zove inflacija (latinski:inflare =napuhati).

Suprotna je pojava deflacija (latinski: deflare = ispustiti zrak). To je novčano-politički potez kojim se smanjuje količina novca da bi se ojačala njegova vrijednost i izazvao pad cijena.

Smanji li se novčanoj jedinici vrijednost u odnosu prema valutama drugih zemalja i prema zlatu, nastaje devalvacija (latinski: devalvare = smanjiti vrijednost).  Njoj je suprotna revalvacija (latinski: revalvare = vratiti vrijednost): povećanje vrijednosti vlastitoj valuti u odnosu na ostale.

Numizmatika

U muzejima često se mogu vidjeti zbirke starog novca. To su numizmatičke zbirke (grčki: nomisma = novac). Numizmatika, znanost o nastanku i upotrebi staroga kovanog novca, pomoćna je povijesna znanost. I pojedinci često uređuju svoje zbirke, a skupljaju kovani novac, stare novčanice, a katkad i medalje i ordene (odlikovanja).

preuzeto sa link: http://hr.wikipedia.org/wiki/Novac